Osobine srednjovjekovnog latiniteta u dubrovačkom "Liber de maleficiis" iz 1312./1313. godine

Srednji je vijek razdoblje obnove antičke, ali istovremeno i izgradnje nove kulture; dugo je to razdoblje koje obuhvaća cijelo tisućljeće tijekom kojega su se dogodile mnoge povijesne prekretnice, događaji, pokreti i dr. Dijeli se na mračno doba, rani srednji vijek i visoki ili razvijeni, odnosno kasni srednji vijek, doba naglog razvoja znanosti, umjetnosti, komuna, građanskog društva, a time i administracije. Status latinskoga jezika kroz cijelo je razdoblje povlašten. Nakon karolinške renesanse standardizira se i aktivno se koristi u religiji, znanosti, diplomaciji, ali i kao lingua franca trgovine Europe, sredozemnog bazena pa i šire. U posljednjoj fazi toga razdoblja, u osvit humanizma i novoga vijeka u Dubrovniku nastaje Liber de maleficiis (signatura: HR – DADU, Lamenta politica, ser. 19, sv. 1), jedna u nizu birokratskih knjiga koja se ni po čemu osobito ne razlikuje od sličnih pravnih spisa koji nastaju diljem kontinenta, ali ipak je vrlo važan izvor za proučavanje života, povijesti i jezika na tom dijelu jadranske obale. U ovom radu su stoga prikazane najprije okolnosti važne za razumijevanje korpusa i njegove pozadine: povijesni razvoj i stanje dubrovačke komune, pravni sustav toga doba i birokratski aparat dubrovačke kancelarije. Detaljnije je iznesen pregled jezičnih značajki latiniteta u srednjem vijeku s posebnim osvrtom na administrativni i lokalni aspekt jezika. Budući da to područje obuhvaća cijelu jednu granu filologije, za potrebe rada iznesene su samo opće, univerzalne značajke srednjovjekovnog latinskog naspram klasičnog latinskog jezika. Nakon upoznavanja s građom potrebnom za razumijevanje, slijedi prikaz samog djela, najprije vanjske značajke rukopisa, potom sadržaj rukopisa i konačno jezična analiza iz aspekta morfoloških, sintaktičkih i leksičkih značajki jezika te grafijske osobitosti. Iako postoji mnogobrojna literatura iz područja srednjovjekovnog latiniteta, jezik korišten na istočnoj obali Jadrana (fascinantan spoj učenog latinskoga, govornog romanskoga i utjecaja venetskoga i talijanskoga) nije dovoljno proučavan te nema referentne literature iz toga područja, koja bi na jednom mjestu obuhvatila barem većinu posebnosti jezika. Stoga je većina zaključaka nastala paralelnim uspoređivanjem s drugim dokumentima približnog vremenskog i/ili prostornog nastanka, primjerice Statut grada Dubrovnika, Praecepta rectoris, Diversa cancellariae i dr